klecati

From Proto-Slavic *klękati.

klȅcati impf

1. (intransitive) to lose one's balance in the knees while walking; to totter
   • 1846, Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića:

     Šušne l' gdjegod pokraj puta guja,

     Il rujeva ispod grma zeče,

     Tad on, negda ljući guje ljute,

     Malne zeca plašljiviji kleca.

     Misli jadan da je gorski vuče,

     Il još gori brđanski hajduče,

     Ter se boji gdje će poginuti,

     A ne stiže što mu srce muti.

   • 1879, August Šenoa, Prosjak luka:

     Noge su mu doduše silno klecale, glava mu je klimala kao makovica o vjetru, a i put mu je danas nekako pretijesan bio, jer je hodio na same uglove, al' se sretno dovukao do mjesta gdje se razilaze dva poljska puta.

   • 1907, Janko Polić Kamov, Ištipana hartija:

     A ja ću onda naći u dronjcima savita pleća:

     čo'eka, što je klonuo negdje ko gladna vreća,

     što zub vremena rupe joj ruje, prazni i toči

     ko da su ono nečije šupe, ispite oči,

     a ona sve se svija i kleca i čudno mrsti

     ko psujuć prošlost, kad su je pleli nesretni prsti.

   • 1922, Ulderiko Donadini, Bauk:

     Osjetio sam kako mi noge klecaju.

• kléčati impf
• klȅknuti pf